"Smisao i svrha umjetnikog djela nepromijenjeni su i u svim vremenima isti. Pravo umjetnicko djelo nastaje bez obzira na politicke, društvene ili osobne veze. Ono je kao kristal, jasno, pregledno, puno mjere, naizgled kaos, a ipak u njemu vlada besprijekoran red..."

Fritz  Wotruba u svom govoru pri otvorenju prve izložbe u Alpbachu.

Labirint  odaja sa  zrcalima  u  organiziranoj igri zbunjivanja omogucuje da se nakratko, u trenutku vidljive stvarnosti, kroz naviknutost na poznate pojavne slike pokaže dimenzija vremena i prostora. Svejedno da li teži k središtu, ili se od njega udaljava, promatrac postaje sudionikom u iskustvu sveukupnog prostora i subjekt svog djelatnog ega. Kod njega se u stanju trajanja trenutka oslobadaju fenomeni svijesti, a on ih pokušava zadržati te njihovu kratkotrajnost transformirati u vizionarske reale. Ovo izloženo stanje otvorenog pogleda uzvišenok prisjecanja popraceno je opasnošcu osobite osjetljivosti na sve što je obicno, pa stoga i ranjivosti. A rad umjetnika ima svoje opravdanje upravo u tom pronalaženju prisjecanja u slijepoj mrlji bezvremenosti. Svuda prisutni fragmenti kulturnih konglomeracija svoje pravo na red ostvaruju tako što vjeruju u sustave i one koji te sustave održavaju unutar  njihovih društvenih struktura virtualne rešetke stvaralackog propitivanja traže uzmak svega banalno stvarnoga u nemjerljivoj udaljenosti do genija.

Ove sam retke napisao za Hortensiju, misleci na njena djela. Ako se izmedu njenog djela i ovog teksta razvije simpatija, to zacijelo nece biti slucajnost.

Werner Würtinger, 25. svibnja 2001.

Jod jedanput u sjecanje na Wotrubu povodom posjeta Hortensijinom ateljeu. Dugo se ogledavao, a potom rekao: "Ove radove bi trebalo izložiti ovako kako ovdje leže, ne mijenjajuci im položaj."

Da li je i to potencijalno opasno - zbog ranjivosti?